utorak, 26. listopada 2010.

IDEALNI KAOS

Nikada nisam bila klasična romantičarka,u pubertet sam ušla „zdravorazumski“,
I nisam bila potajno zacopana u najvećeg frajera u srednjoj,niti sam slinila nad
posterom za dečkima iz nekog boy benda,nisam maštala o vjenčanju,niti svojoj
savršenoj vjenčanici,da sad ne ispadne da želim reći kako sam bila jako zrela već
tada napominjem da sam bljirirala u mnogim adolescentskim glupostima i vodila
borbu s puno mušica,ali poanta je ta kaj o vezi nisam razmišljala,niti sam imala tajnu simpatiju,niti sam ikome pisala ljubavna pisma za Valentinovo,bila sam u nekom svom fazonu i bilo mi je super,tada sam mislila da ću u 25-oj zaljubiti,nekako su mi se te godine činile idealne za držanje za ruku i šetnje sa
"zajebanim spolom".Takva je moja brija bila sa 16,iste godine
kada se jedan mladić ušetao u moj idealni kaos i zajebo mi čitav koncept.Mladost,
ludost,ljubav,navika,sranje,labirint,dinastije ala Santa Barbara......mogla bi naći mnogo asocijacija.no bitno da je natezanje trajalo 8 godina.


Svi smo upoznali osjećaj kada misliš da ne možeš živjet bez te osobe,i kada te je najviše živcirala,kada si psihički odlučio prekinuti taj odnos a fizički nisi umio to realizirati,nisi se bio spreman oprostiti,barem ne još i tako se
vrtiš se u krug,ne znašviše dal" ti je gore s njim ili bez njega,nekako posve različite stvari postaju sinonimi,svjedno ti je,jer se osječaš like shit u
bilo kojem potencijalnom raspeltu scenarija.
Tvoj idelani kaos ostaje samo kaos,sijetnost,vapaj tvog malog izmučenog bića što nije sposobno donjeti konačnu odluku,iscrpljenost,nesposobnost i nesigurnost u donošenje ispravne odluke.Podsvijesno znaš da bi bilo najbolje prekinuti farsu,ali kasno je već si navučen,nafiksan svakodnevim zajedničkim ritualima,njegova nazočnost i sudjelovanje u tvome životu zapravo i
jest dio tvog života,dio tvoje navike,ti i on ste kao četkica i pasta za zube,jedno bez drugog ne možete.Odgađanjem neizbježnog toliko se sve zaptelja da čak i heklanje
izgleda zabavnije od rasplitavanja tog klupka sa tisuće čvorova.

Idelni kaos je zapravo jedan balans,ravnoteža,jedan umjerena doza plusića i minusa,
Potrebnih da bih mogli funkcionirati u ovom našem idealno kaotičnom univerzumu.
Svaki poremećaj nas izbaci iz takta,mijenja note,melodija našeg života postaje gotovoNeslušljiva,ali uvijek se sve ponovno izbalansira.

Stopila sam se sa svijetskim prosjekom isfrustriranih (ma pregruba mi je ta riječ,
Bolje bi stajala umornih,emocionalno potrošenih ljudi).Tako je lavina je pregazila
Tih 8 godina,pregažena ali sretna optimistično sam krenula u nove pobjede.

Nisam se dugo bedirala,očaj mi je dosadio me natjerao na pozitivno razmišljanje,govorila sam si,nisi još za bacit,imaš što dat nisi bezlično biće i u odrazu svog ogledala vidjela sam osmijeh,osmijeh koji tjera naprijed,dubokim uzdahom pokušala sam otjerati samoću koja me obuzala.......sada sam sama u svome idealnom kaosu(naravno to je samo u mojoj ludoj glavi),ali odjednom sam osjetila
mir,olakšanje i shvatila da i treba da budem sama.Ponavljala sam kako ću ga sređivat sve dok ne naiđe netko s kime ću ga podjeliti,još jedan uzdah,uzdah koji je trebao potjerati skrivenu težnju da što prije naiđe netko za kime ću "odlijepiti",želju koju godinama priželjkujem:Osobu B koja bi trebala potjerati osobu A iz mog života,iz mog idealnog kaosa.Stekla sam dojam da ću prije dobiti zgoditak na lotu nego se zaljubiti( ne volim taj narodni izraz,svako
relan će znati da mislim na pronaženje kompatibilnog partnera).

Jer ja ne volim za mjesec dana,ne govorim muškarcima da ih volim samo zato što smo u vezi,Čuvam tu već toliko izrabljenu riječ,čuvam je,jednom sam je izgovorila,a drugi put ću kada moj idealni kaos bude toliko neidealan da će se „volim te“ uklopiti spontano i biti upućeno mojoj kaotičnoj osobi B.

"Kaotičnu osobu B" upoznala sam brže nego što sam uopće mogla slutiti:)

Još nisam navršila 25 godina u sredini sam 24-te i tko zna možda je moje pubertetsko
proročanstvo bilo točno,možda tijekom svoje dvadesetipete zasita drugi put kažem te
riječi,samo ovaj put pravoj osobi.


Do tada uživam u svom idelanom kaosu,sanjarim pa racionaliziram,pišem ove smiješne
postove koji me toliko pune energijom,ma od jutra sam dobre volje,nevjerovatno
koliko me jutranja fizikalna(bila sam slomila lakat) "diže",godinama nisam
Vježbala pa mi je ovo sada wauuuuu,psihički preporod.......čak me niti ne dira kaj sam u grupi s penzionerima u kariranim papučama,nagluhima,neke vjerovatno neće moći niti ponovno sastaviti,ali atmosfera je odlična,toliko zezancije i života u tim ljudima,nepokorivi su.....još jedan dokaz da dok imaš smisla za humor,zdrav si čovjek.Još jedan razlog da ne kukam i živim punim plućima,jer moja ozljeda je prvo glupa,a onda bezazlena,još jedna mogućnost da primim osmijehe od ljudi kojima je zaista teško,ali njihov je osmijeh topao i prijateljski te da im im uzvratim istom mjerom,osmijehom i po kojom riječi ohrabrenja.

Da shvatim da ne može jedna osoba uzrokovati eurupciju mog idelanog kaosa,
Da u dnevnik svog idelanog kaosa ubilježim sve" sitnice" pa čak i od nepoznatih ljudi,Ljudi koje vjerovatno kada odvježabamo propisanu satnicu više nikada neću sresti,ali i oni slučajni prolaznici ostvaljaju trag,pouku....jednostavno sam
sretna,na sreći treba raditi,a ne samo je željeti.....zapitati se što te zaista
čini sretnim?!Smiješno ali ponekad za neke stvari mislimo da nas usrećuju odosno
tježimo se misleći da smo zbog toga sretni.Ma zato sam i stavila naslov idelani kaos,jer sve bi moglo biti jednostavnije.

Dosta škrabanja,bježim učit!

subota, 16. listopada 2010.

OPET

Opet se vraćam na "zadržavanju pogleda na viziji",razmišljam (davno sam konstatirala
da previše razmišljam i vjerovatno si time ubijam spontanost sadašnjosti)ali sam
polako počela prihvaćati da sam jednostavno takva i da ću vjerovatno uvijek više
ili manje ostati "vječni filozof"-a zaista se želim maknuti od klasičnog teoretičara
koji će korake napretka ostvariti samo misaono jer će se razmišljajući toliko
izmoriti da neće imati volje niti snage u fizičkom svijetu preći preko ceste.

Tijelo je često ispred svijesti,toliko znakova nam daje da nešto nije u redu,
želučana nervoza je zakonski zastupnik intuicije da smo u velikom sranju,svjedno
da li kao kuhar ili degustator:)Kada mi se ne sviđa stanje svijesti u kojem se
nalazim,odnosno kada primjetim da mi se prst ukočio na semaforu,odnosno da
stišćem jebeni gumb samo zato što tamo i stoji da ga se stisne i što se vučem
preko zebre,kada skonatam da me ponovno ubijaju u pojam iste vlastite mane,
kada skontam da sam i kuhar i degustator sranja,kada se vrtim u krug i kada
stalno pronalzim opravdanja i tražim krivnju u drugim ljudima,e tada nastane ovakav
nekakv post.Dok pišem kao da pospremam ladice,slažem,sav junk bacam,jednostavno
me obuzme velika euforija i potpuno sam sigurna da kada dovršim post slijedi big
change u mome stanju svijesti.Ne igra tu ulogu da netko pročita i divi se mojoj
filozofiji,da sam to htjela objavila bi link na fejsić pa bi svi lajkali svaki shit
koji napišem,a to nije nimalo fora,jednostavno se super osjećam što pišem za svoj
gušt.Nabacala sam već hrpu rečenica bez nekog redosljeda,ali eto misli mi spontano
dolaze i neću ih prekidati radi nekog vremensko-sadržajnog pravila pisanja.....jebe mi se......uglavnom već mi se nekoliko dana vrti po glavi koliko je važno biti
fokusiran na "viziju",koliko je važno biti posvećen onom što voliš,nije to nešto
jako mudro,niti sam ja jako pametna,nego samo često zbog gluposti zapustim svoju "viziju" sebe pa zato to toliko sada spominjem,jer sam uvjerena da ću nakon mjesec
dana zujanja opet pebaciti u 5-tu i raditi na sebi,ostvarivati rezulate.
Bitni su ljudi,voljeni oko tebe......da,da,da jesu i tekako,ali ako nisi zadovoljan sobom,sređen ne možeš niti njima pomoći,ne možeš ih slušati i imati strpljenja koliko bi volio jer si opterećen svojim kaosom,a isto tako voljeni odlaze,naglo
mijenjaju ćud,ostavljaju te i što ti ostaje.......ostaješ samo ti i tvoja vizija,
naravno i velika praznina,ali kada imaš svoju "stvar"-cilj i barem jednu osobu
koja će ti biti podrška,koja će ti znati ukazat da ako ste prestali vi,nisi presato
postojati ti,kada smogneš "kraj" veze,naglu smrt drage osobe,...... pretvoriti u
novi početak,novo iskustvo,u kretivnost koja će te ojačati i pripremiti te za
nove pustolovine...tek kada naučiš kraj pretočiti u početak...nije to nimalo lako,
proces zacjeljivanja je poput ovisnosti često padneš pa se digneš i vodiš borbu
sa vlastitim demonima,strahom da se opet ne razočaraš,ma strah je bijeg od života,
velika "pausa" u tvome malome svemiru....a u međuvremenu pišeš,crtaš,plešeš......
stvaraš i održavaš,vrijeme prolazi a svakim danom i ti postaješ jači,spremniji....
izlaziš van i nabaciš osmijeh,koračaš ulicama svoga grada i znaš da si nezaustavljiv,veseliš se poznatom licu,dodiru......veseliš se novom danu,veseliš se
životu i to veselje prikazuješ u svome radu,zadovoljstvo primjećuju drugi u tvome
osmijehu,zarazno je,potičeš i druge da bez obzira na sve grade svoju viziju,vizuju
sebe u ovom svemiru,viziju svemira koji je potreban da bi vidjeli sebe kakave uistinu jesmo.

utorak, 20. srpnja 2010.

ZADRŽAVANJE POGLEDA NA VIZIJI

Izgubljeni u zakonima fizike i gravitacije tražimo smisao,smisao svog postojanja,
tražimo odgovore na mala i velika pitanja,svima nam je jasno da je život rijeka sreće
uz koju nizvodno mora proteći i tuga.Čitamo tuđe životne priče i sve imaju sličnu konstrukciju,red sreće-red patnje i čini nam e da bol i razočaranje stižu najavljeno,
postepeno i da ih spremno primamo,ponekad imamo vremena pripremiti se a ponekad
neočekivano iz mirnog i sretnog razdoblja života počnemo udarati u stijene,more se
zapjenilo,valovi nas nemilosrdno bacaju s jednog oštrog vrha na još oštriji i taman kada
pomislimo da nam tijelo više neće izdržati,kada nam je psiha toliko iscrpljena da nam
polako postaje svejedno,bol neizdrživa-odjednom sve se smiri.

Opet smo na pučini,i promatramo te iste oštre vrhove samo s drugačije perspektive.
Previše vremena trošimo na traženje smisla,važno je samo znati kuda idemo,a ne
Gdje smo bili.......niti koga smo ostvaili,niti zašto smo ostavljeni.........važno je držati
Se svoga cilja,svoje vizije života i uspjet ćemo.

OSVRT

ZNAM

Znam,ali nisam spremna još.“


Znam, da će se sve moje zle slutnje desiti,intuicija rijetko pogriješi,a tako ju volimo ignorirati!
Znam, da nisam jedina koja se mjesecima,godinama oprašta od onog što voli jer zna da joj to šteti više nego koristi,odugovlači jer se još uvijek nada da će se nešto promjeniti.
Znam,da silno ne želim da se to dogodi!
Znam,da mrzim rastanke,ali znam da uvijek jedini izađu,a drugi uđu u tvoj život!

Koji tjedan poslije obistinili su se svi moji iznešeni strahovi.Da ne dužim tekst osvrnula sam se samo na priču o dugogodišnjim prijateljstvima,borbi za njihov opstanak.Oprostila sam se
S dvoje do tada jako značajnih prijatelja u životu i dečka s kojim sam provela 8 godina.
No,nije bed u rastnaku nego u načinu na koji smo se rastali i što su svi troje na ružan način
u istom mjesecu nestali iz mog života.Duže vrijeme sam slutila kraj,ali scenarij na koji
se odigrao ne zaslužuje niti jedna veza niti jedno prijateljstvo.
Znala sam,ali nisam tada još bila spremna prihvatiti da mi je bolje bez njih,da ono što
sam najviše voljela me zapravo i najviše kočilo i da se to moralo desiti da se konačno naučim
oslanjati na samu sebi i da sama otkrijem koje su moje mogućnosti i gdje su njihove granice
a ne da mi ih drugi određuju,da me drugi oblikuju i liječe svoje komplekse na mom načinu života.Naučila sam prekinuti koračati kroz život pod sinonimom MI,sada postojim JA.

Trebat će mi vremena da im iskreno oprostim i iskreno zaželim sve najbolje u životu,
sada još uvijek moj ego očekuje da će shvatiti što su izgubili i koliko su pogriješili,
prirodna reakcija ali ne želim dalje kroz život s njom,želim iskreno bez vraćanja
u prošlost krenuti dalje,bez ogorčenosti......polako će bol nestat,znam da hoće.




SOLIRANJE
„Špilju ću zamjeniti inačenjem debilu iz trgovačkog prava i naučit mu za minimlano 3-4(o petici mogu sanjat)“


Dobila sam 5 iz trgovačkog prava i više ne sumnjam u svoje snove,slijedit ću ih.
Zaista ne treba odvajati pogled od vizije svog života i onog u čemu želimo uspijeti
Umjesto summlje u sebe ulažem još više truda i rada.


IZ ARHIVE
„Po ko zna koji put sam u svoje skoro navršene 24 godine obrisala sve svoje radove i zak-
ljučila kako je sve to pisanje gubitak vremena“

Pronašla sam odgovor...........tako je jednostavan!
Pisanje je moja fiziološka potreba!
(Hvala Peri na jednostavnom i mudrom zaključku)


Sve prepreke u životu možemo savladati ako znamo tko smo i kamo idemo.
Ako si zacrtamo cilj znat ćemo zašto vrijedi ostati jak i savladati ih.
Ako prestanemo ignorirati duhovni zakon,ako pustimo u svoju svijest
Spoznaju da pored gravitacije i fizike postoji neka veza u okom nevidljivom,
Ono što osjećamo a ne znamo objasniti,oni razgovori sa unutarnjim glasićem
Koji nas nikada ne pušta na miru........ako zadržimo pogled na viziji uvijek
ćemo uspijeti naći smisao.

utorak, 25. svibnja 2010.

SAN

Većinu nas ovisnika o kofeinu ujutro iz kreveta potjera miris kave koji dopire kroz odškrinuti prozor,savršeno se sklapa sa ranojutranjim sunčevim zrakama koje nas golicaju,a ljetni topli povjetarac našoj malenkosti ne dozvoljava ni minutu više valjanja po krevetu.Misao na ogromnu sendvičinu s puno majoneze koju ćemo maznut uz našu prvu jutranju kavicu te hladni sokić i najmamurnijeg ljenjivca diže iz kreveta!Tako se eto ja još malo protežem,trljam oči,zijevam i obavljam sve predradnje jednog pravog pospanca potrebne da bi započeo svoj dan(o znam,da znate kak to ide) i napokon odlučim otvoriti kapke,ali oni su bili tako teški,nisam uspijela od prve,ništa zato,događa se,pokušavam ponovno,naprežem ih,ali ništa,kao da su zaljepljeni.Počnem se sama sebi smijat,te prelazim na drugu taktiku,prvo bum se ustala a onda bum ih hladnim malzom tuša odljepila,ideja se činila na mjestu,samo postojao je jedan problem;nisam se mogla pomaknut;ma kakvi,kao da sam paralizirana;
What a fuck........?!Čujem glasove iz dnevnog boravka,lavež svog psa i tračanje susjeda koje nikako da cekere s placa odfuraju doma jer su prezazuzete blebetanjem i ogovaranjem svih prolaznika koji su se ni krivi ni dužni našli na vrhu jezika dviju glavnih kvartovskih tračara,sve je bilo kao inače,samo se ja nisam mogla ustati iz kreveta.Osluškivajući zvukove oko sebe,nastojala sam pomaknuti ruku,nogu,otkotrljati se s kreveta ali bezuspješno.Nije mi preostalo drugo nego se pomiriti s činjenicom da upravo sanjam svoj najpsihodelčniji san i čekati da završi,ili da ga netko ili nešto prekine.Vrijeme je tako sporo prolazilo,činilo se kao vječnost,nikakva slika pred mojim očima nije bila prikazana,toplinu sunca osjećala sam na kapcima,osluškivala sam zvukove oko sebe i silno sam se htjela pridružiti roditeljima u dnevnom boravku,zanimalo me što je to toliko smiješno,željela sam potrčati i biti dio sadašnjosti ali se probuditi nisam mogla,paralizirana,prikovana za krevet kao da su mi na zglobove prikačili teške utege.Uhvatila me paranoja pri pomisli da sam možda umrla,,otkucaji srca su mi bili sve brži,strah sve veći,širio se mojim tijelom,kao da je netko umrtvio sve njegove funkcije jedino sam otkucaje svog srca čula,toliko jasno kao da ih osluškujem stetoskopom.Tjeskoba i klaustrofobija postale su nepodnošljive,kupale su se u mome znoju i uživale pateći moje tijelo,moju psihu....kako je vrijeme odmicalo,strašnije od misli da ovako možda izgleda smrt jest samoća,sve bih dala da je pokraj mene neko živo biće,pristala bi čak da mi najirtantnija osoba pravi društvo,samo da nisam sama.
Ubrzo sam se umorila,pomirila sa situacijom,puls mi se smirivao,smireno sam disala i tješila se,ako je ovo smrt onda je zaista strašna,ako je ovo kazna koju moram odslužiti prihvatiti ću je samo da osjećaj samoće nestane,da pred mojim očima zaigra neki film,bilo što samo da nestane crnoća s platna-bezdan.Ponovno sam začula lavež svog psa,vokalni sastav od nekoliko ptića na grani drveta koja samo što mi ne uđe u sobu,miris jorgovana i hladniji povjetarac,koji je hladio moje znojno tijelo,mogla sam osijetiti kako su mi se ruke naježile,kako mi je dodir plahte pasao,velika ugoda otjerala je klaustrofobiju i strah i napokon zazvonio je mobitel i ne nisam se naglo trgnula da se javim,učinila sam to polako,vukla sam se do stolića baš kako pristaje pravom pospancu!

ponedjeljak, 24. svibnja 2010.

IZ ARHIVE

Koliko samo puta naiđem na neke svoje davno zaboravljene škrabarije, uvijek me nasmiju i podsjete koliko sam biljeznica svojih pjesma,tekstova bacila,podrapala,koliko puta prilikom formatiranja kompa nisam sačuvala sve te razbacane misli.Ponekad naiđem na neki trag,pročitam i ponovno uspijem naći razlog zašto bolje da i to bacim i radim nešto pametnije.Slučajno sam pronašla nekakve ostatke iz ne tako davne prošlosti.I po prvi puta u svoje 24 godine,ostvatit cu ih na miru,neću ništa bristi.Nisu to moji najbolji radovi samo nabacane kasnoponoćne misli,oni barem po meni najbolji prave društvo i najbanalnijim napisanim radovima kao što su Balada o prljavim ušima,Balada o znojinim pazusima...svi su negdje na nekom otpadu zatrpani težim i većim smećem.

BEZ CENZURE :)
Po ko zna koji put sam u svoje skoro navršene 24 godine obrisala sve svoje radove i zak-
ljučila kako je sve to pisanje gubitak vremena,dosad po ukupnom broju obrisanih
,poderanih stranica moglo je nastati nekoliko knjiga,moglo je-kažem.Zaista sam se trudila ignorirati taj svoj poriv koji me prati još od osnovnoškolskih dana,po tome se razlikujem od svojih prijatelja,oni su svoje snove sljedili ne preispitujući zašto vole plesat,pjevat,slikat....a ja,ja sam se uvijek pitala što se zapravo krije ispod moje silne težnje da napišem knjigu?!Uvijek sam uspjela naći dovoljno jake argumente da uništim mjesece rada,suludo zvuči,ali tako je,cjeli život sam vodila borbu između velike želje da svoje zabilješke pospremim u korice i „otrježnjenja“ kako je to zapravo glupa ideja,kako je bolje bavit se pametnijim stvarima i realne činjenice tko bi uopće primjetio naslov djevojke iz „limenke“ pored Nives Celzijus i modnog Mačka?!:)Eto ovo je stoti neuspjeli pokušaj da taj nagon istjeram iz sebe,iz nekog razloga ta potreba je duboko ukorijenjena u mojoj duši i vjerovatno će tinjati sve dok ne isprintam i ne uvežem svoje tekstove,makar se nikad ne stiskale na polici s ostalim knjigama željno isčekivajući znatiželjno biće kojem će naslov zapeti za oko,žuljat poput trepavice koja migolji sljepoočnicom i čekat spretan prst koji će je izvaditi.Svijesna činjenice da danas svaka budala može napisat knjigu,odnosno samo se potpisat kao autor i preko noći postati bestseller a u životu nije pročitala dvije knjige i time šamar opaliti istinskim,školovanim piscima koji u cijeloj svojoj karijeri nisu uspjeli toliko od svog rada zaraditi,ne možeš se ne zapitat što češ onda ti tamo?!Što imaš pametnije za reći od svih tih samoprozvanih pisaca?!Jesi li dovoljno kompetentan da stojis rame uz rame,odnosno policu uz policu s jednim recimo..Zoranom Ferićem,Sanjom Pilić..... i ako smatraš da jesi,kolike su tvoje šanse da plasiraš svoje djelo,a da ne moras dušu prodat vragu?!Ja sebe nikako ne smatram komptentnom,niti moje znanje i poznavanje književnosti ne doseže njihovu razinu,niti se mogu niti se želim mjeriti s poštovanim ličnostima,ja imam samo veliku neutaženu želju iz djetinjstva prenjeti dio svoje duše na papir,završiti nešto davno započeto.Pisanje je moj dop,evo ga izdržala sam mjesec dana bez njega,ali sam pokleknula,kao i svaki put,jače je od mene.Nakon samo pola ispisane stranice osjećam se puno bolje,prštim energijom i mislim da postoji dobar razlog zašto mi viša sila ne da da odustanem. I to ne zato što sam ja tako posebna i jedinstvena,nego zbog tisuća duša poput mene, koje su sanjale,koje još uvijek sanjaju i traže svoje mjesto u lancu,za sve one kojima ću u istom djeliću sekunde presjeći misao,rez će stati na osjećaju samoće i neshvaćanja,a šav će započeti upravo sada.

nedjelja, 23. svibnja 2010.

NEMAM LJUBAVI

Juhuuuuu,za 2 sata je moja malenkost prije 24 godine došla na svijet i svemir je od tada bogatiji za jednu zešću pizdariju!!!Jučer su me zaista ugodno iznendili iako danas poslijepodne tek slavim i zaista se osjećam fantastično!!Umorna sam,krepana al nemrem nikako zaspati,naime moja draga prijateljica zaista kuha opasnu kavu,pokušala sam s nekoliko pivi poslije izbalansirat nadajuci se da će me san savladati ali kao što se vidi ja budna,pjevam si i gledam neki loš hororac čisto zato kaj sma prelijena  dokučiti daljinski i prešaltati!!!
Sama sebi želim povodom svog 24 rođendana manje razbijanja glave s tuđim glupostima,više življenje za sadašnji trenutak,više obzira pema voljenima i  da sporije opraštam zajebanima!!!!Zdravlja,zdravlja,zdravlja bez njega mozes jebat sve.Više pameti i više muda za sve kaj me čeka!!!!
JA NEMAM LJUBAVI ZA DRUGOVE I DROLJE ŠTO ME DANAS VOLE,JA NEMAM LJUBAVI ZA OVE I ONE ŠTO VOLE KAD SAM DOLE,JA NEMAM LJUBAVI  JER AKO TO JE LJUBAV JA OPET ŽELIM BOLJE..........
(lik očajno repa ali  refren je zakon)

srijeda, 19. svibnja 2010.

SOLIRANJE :)



Trenutno bih se zavukla u neku špilju,ponjela si gajbu pive i cuclala je sve dok
ne dođe plima :)Zavidim onoj djevojci koja je oplovila svijet i nije ljudsko biće pola godine srela,sretnica....pustit će me moj cinizam i srakastičnost prema okolini,moram se samo ispucat :)Danas me šuta ljubav prema speleologiji,sutra će me diivljenje prema nekoj životinji(zapravo njima se uvijek divim),prekosutra tko zna što...!:)Zapravo,nema ništa loše u povlačenju u osamu,svojevrsna detoksikacija,samo
morat ću je odgoditi,naprosto sam primorana imat društveni život još neko vrijeme :)
Špilju ću zamjeniti inačenjem debilu iz trgovačkog prava i naučit mu za minimlano 3-4(o petici mogu sanjat) neću imati vremena za ovakve "emo" ispade-napominjem nisam emo maturant svježijih genaracija,prošlo je vec godina od moje norijade!!!Volim kad misle da ne mogu,da neću stići ili da ću nešto zajebat,opisivo me to tjera da budem bolja i luđa u svemu što radim!Znam da inat nije najbolji motivator ali je barem kod mene najučinkovitiji!Ne skrivam svoju egocentričnost ali za razliku od nekih ne postavljam se iznad drugih,cijenim i tuđu egomaniju ako mi ju ne pokušavaju staviti iznad glave i prezentirat mi je kao da sam mali majmun koji nikada neće dosegneuti taj kvocijent inteligencije!Poručujem;hranite svoj ego ali ne podcjenjujte spsobnosti svojih prijatelja,gledajte svoja posla i ne razbijate glavu s time zašto je vaša frendica opet u vezi u onim majmunom,zapitajte se rađe zašto već nekoliko godina nitko nije dovoljno dobar da bi stekao titulu vašeg dečka:)Najlakše je voditi tuđe brige tako se ne morate zamaraiti s vlastitom monotomijom od života!Soliranje,
e da,pusti otok,malo odmora-do tih par dana nastojat ću biti normalna prema svojim životnim suputnicima,ipak tu smo jedni radi drugih,svjedno dal u simbiozi,parazitizmu osuđeni smo si praviti društvo i da razmislih o komentarima
Mr.Kujke,mogu se živcirati ili uživati,biram sreću!
Nedavno sam slučajno naišla na ovu pjesmu,i ne izlazi mi iz uha,zaista je mnogo istine u njoj,možda je malo depresivna,ali meni se sviđa relanost i smislenost i kao što kaže "uzmi sve"!

nedjelja, 16. svibnja 2010.

KAKO JE DOBRO :)

Ne mogu vjerovati,dva dana uzastopce ja napišem post(zapravo ispada da sam u jednom danu 2 napisala,jeee inspiracija mi se vratila),sad sam back in game!!!Nakon usranog jutra(ali doslovno)iako je vani depresivno unatoč tome što je netko gore odlučio zatvoriti slavinu I"am fell"n so goood,o jeeeee !!!Nemam nikakav poseban razlog,pa zar nam uvijek treba neki poseban razlog da bismo bili sretni?!Pročitala sam svoj post kada sam zabrijala da je Marija bolesna i napisala sam nešto pametno-bravo ja,zapravo izvukla sam dobar zaključak iz svojih nabacanih misli.....jednostavno ću biti sretna(iako sam cijelo jutro bila kiselija od krastavca)no eto zadržala sam se na ovoj stranici koju sam viješto proteklih mjeseci izbjegavala i pročitala zaista super postove od Vas,nazvat cu vas kolegama,toliko različitih,a orginalnih stilova pisanja i pogleda na život,IMPRESIONIRANA SAM!!!
Ma vraga,netko gore ima problema s gumicama i dalje pada,samo mnogo tiše,gotovo nečujno.Kako je dobro,a zaista je depresivni kišni dan obojati dobrom glazbom,pročitanim zgodama i baladama nepoznatih ljudi i jos nekim sitnicama,zaista je dobro a i lako!Noćas sam negdje oko 4 ujutro završila sa svojim melodramama i pospremila svoju malenkost u krevet,međutim već u 7 ujutro mi je moj pas pripremio iznenđenje.Sada ima 10 godina,maltezer,u izuzetno je dobroj kondiciji i ovako šta je napavio samo nekoliko puta kao štene,taman sam usnula i sanjala ništa i uživala u tome ništavilu kad odjednom stari upada u sobu i uzbuđeno viče da dođem nešto vidjet i imala sam što, ogromno govno na tepihu u predsoblju,isprava sam mislila da je umjetno jer je zaista bilo "jumbo govno" no onda sam primjetila tragove capica.malo đubre je još i stalo u njega!!!Što reći,dobro jutro Majo!!!Stari je bio oduševljen tim činom i zaista ga se dojmilo to apstraktno i gigantsko djelo našeg ljubimca,napravio je nekoliko fotki i vratio s eu krevet čitat novine,smješak nije skidao s lica!!!Nakon "jutarnje higijene" tepiha,pločica,psa i na kraju sam se sjetila i sebe barem umit prije nego izađem napolje u šetnju s malim zajebantom.Vani je kiša rominjala u nekom polusnu sam sve to napravila,osušila nas i vratila se u krevet.Nadala sam se da ću uspjeti ubiti oko barem još 2 sata ali naravno da nisam,pas je imao potrebu vježbati glasnice pa je zavijao i složio koreografiju hodajuci po meni,grebajući po vratima,ljutio se na čarape....sve u svemu,poželila sam ga baciti kroz prozor ali jaka jutarnja kava me oraspoložila,volim to pseto i eto pomislila sam kako je lijepo dok te ima tko zajebavati!:)Ma baš je dobro!:):):)

Znam

Sa stajališta čisto prosječne djevojke,koja je polovicom svoga bića još uvijek zaglavljena u živom blatu,a drugom polovicom grebe po klizavoj površini i uvijek malo fali ili da potone ili da se izdigne iz njega.
Znam,ali nisam spremna još.
Svi se ljutimo sami na sebe kada na neke situacije opet ne odreagiramo kako smo si zadnji puta obećali da sigurno hoćemo ako se ista ili bitno slična priča ponovi i naravno da su nas opet dotične osobe uspjele ubiti u pojam i naravno da nismo zadovoljni svojom reakcijom( jer razočaranja su uvijek vezana za ta evolucijski najanprednija stvorenja-samoprozvani pripadnici vrha piramide-zaista se nadam da ću u idućem životu biti neka životinja).Da, htjela sam reći da je mi je uvijek to tako smiješno,općenito ali i osobno sebe često uhvatim kako lebdim, kako nas krasi nenadjebiva sposobnost napuhivanja stvari,činjenica,ljudi ma nema što naša mašta ne može dotaknuti!:)Zaista često volimo vidjeti što želimo,posebno sebe,ali nije problem
ponekad ponašati se,posuditi čvrstoću i idelizam našeg "drugog" ja,problem je kada ga posuđujemo prečesto i kada ga zaboravimo vratiti na mjesto gdje smo ga i pronašli.
"Drugo ja" nas može zaštiti,snažan je obrambeni mehanizam,plastična operacija za
naše emocije,oklop o koji se odbija sve ono što mislimo da bi pregzilo naše pravo ja.
Dakle,divim se što posjedujemo moć autosugestije,ali što mi uspijemo učiniti toj predivnoj sposobnosti samoregulacije,jednostavno uspijemo stvoriti nerealna očekivanja,vodimo vječne ratove između onog što jesam i što bi želio/odnosno što mi je pametnije da budem i uvjerimo se da je "želio/željela zapravo naš stvarni profil ličnosti iliti "to sam ja! !! Pa jesam li,zaista?!Respecitram sve ljudske težnje za održavanjem visokog nivoa aspiracije,uvijek može bolje,ma moraš pokušat,ali često nas tada napusti sposbnost relanog samoanaliziranja, a to je ono što nekim ljudima kronično nedostaje,ostatak populacije ima jako razvijenu svijest o samom sebi ali samo teoretski,u praksi sve trpaju u Recycle bin(čitaj podsvijest)!Neke ljude odjebemo bez pol frke kada nam se zamjere,a za neke uvijek uspijemo pronaći opravdanja i razloge zašto ih želimo ili trebamo zadržati uza sebe.Posebno nas uništavaju najbliži,blago onima nesvjesnim,a što je s nama svijesnima koji znamo da
da neće potrajat,pitanje je samo vremena kada će se čaša preliti.
Ako posrijedi nije zabluda o našem ja,tada je riječ o poštovanju,o ljubavi koju osijećamo ili jednostavno glupost(to je jedan širok pojam i definitvno poput žohara,neistrebljiv:).Možda ljudi koji imaju pametnijeg posla,nije da ga ja nemam(mogla bih više učit,za promijenu pokušat zaspat u neko normalno doba,mogla bi prošetat guzicu i na neka predavanja na faksu koja nisu obavzna,ali su korisna,naći stalniji ne part/time job...puno je načina kako si organizirat život da ne stigneš razmišljaš o glupostima ili da preduboko ne razmišljaš o banalnim stvarima,kako god nazvali to što prema njima osijećamo iako gaze po našim granicama tolerancije,većinu vremena po njoj hodaju u tenisicama,a onda kada obuju štikle,sve je teže i teže podnositi pritisak......dokle?!Skinut ću rukavice,ne pričam trenutno o muško-ženskim odnosim,pričam o prijateljstvima koje sežu od malih nogu i njihovoj trajnosti odnosno potrošnosti,o odnosima koje nikada nismo stvaljali pod upitnik,niti nam je na kraj pameti bilo da se jednog dana nećemo družiti iako smo počeli primjećivati razlike i neke stvari su nas kronično počele iritirati ali im nismo nikada pridavali veliku važnost.Odmah odbacujem stav žrtve,uvijek su mene povrijedili,odbacujem jer sam alergična na takve izjave,jesam i ja sam sjebala,
i neću dodati nikakvo "ali" niti dužiti ovu rečenicu!!!
Sada mi kroz misle prolaze dvije djevojke s kojima sam jos u pelenama trčkarala po parkiću i koje su sada postale stranci.Jedna je zaista zlo i pakosno stvorenje i oslobodila sam se riješivši se je jednom zauvijek,druga je najpouzadnije i najodgvornije biće koje sam upoznala,nikada me nije iznevjerila,ali ona smatra da u našim nesuglasicama nikada ona nije bila kriva,da njezino ponašanje nikada nije bilo uzrokom problema pa se stoga nikada nije imala niti zašto ispričati,eto kada vam to netko kaže za kime trčkarate godinu dana da vam kaze zašto se ljuti na vas, mislim da je prirodno da tad-kad proradi ponos i da shvatite da zaslžujete frendicu koja će prva nazvat i neće joj biti važno tko je kriv,medutim 22 god,ja to od nje nisam doživjela,shvatila sam da ne mogu funkcionirati s osobom koja me drzi na nivou ispod sebe,teška srca,ali i to veliko prijateljstvo(išle smo u školu zajedno,radile smo skupa,nikada nismo imale svađe oko dečkiju i takvih gluposti...) sada je samo poznanstvo,ma niti to,zar bi trebalo biti nešto više ili slično kao prije?!
Mislim da ne,kako prije nisam primjetila kod tako relane djevojke toliki minus u inače njezinom "idelanom" karakteru?!Život mi je brzo na potpuno kontradiktornom primjeru pokazao da spremnost prvi se ispričati ili sposobnost zanemarivanja tko je kriv,nije ključ prijateljstva za cijeli život.Mnoge egoistične stvake i predodžbe osobe o samoj sebi mogu tu inače zaista divnu sposobnost učiniti nevažnom,no ne bih
sada duljila.
Ostale su mi još dvije,dvije kume,ali čini mi se da će dok stanem pred oltar za koju godinu d ostati samo jedna i to ona koju sam najkasnije upoznala,tek u srednjoj školi?!Ne razbacujemo se samo hranom i parama(figurativno rečeno,ja novčanik bez problema mogu zaboraviti na klupici) već i superlativom "najbolji",obično ga koristimo kao naziv za prijatelje koje najduže poznajemo,isto je neka vrsta društvenog običaja postalo da ljudima koje najduže poznajemo dodjeljujemo tako velike
titule., staž bi trebao značiti nekakvu sigurnosost,jamstvo-ma nije uzladu nastala uzrečica "dao/la bih ruku u vatru za njega,sigurna sam da to nije učino/la"
jer naravno da se jako dobro poznajemo ali upravo zato možemo ili oslijepiti ili predvidjeti neke negativne osobine u dotičnim osobama.Ja vjerujem da se svi rađamo sa jednakim potencijalm za dobro i zlo,znači startamo sa jednakim predispozicijama,ok
kasnije nas mnogi čimbenci sjebu i utječu na ishod finalnog prozvoda
međutim smatram da naše dobre osobine koje smo stekli ostaju kakve jesu a da odrastanjem do izražaja dolaze samo negative osobine,u većoj ili manjoj mjeri,također
oštrimo svoju intuiciju,formiramo se,stvaramo vlastite standarde i mjerila,i često
nažalost primjećujemo da ekipa s kojom smo odrasli više ne posjeduje kvalitete koje bi nas zadovoljile,na isti način oni vide i nas.Jako teško odbacujem dugogodišnja prijateljstva,puno razmišljam,većinu vremena na način što bih ja mogla učiniti da ne dođe do raskida,ali što reći nekome tko se većinu vremena drži iznad vas,tko je ona da liječi svoje komplekse na Vama?!Što nije u redu samnom kada joj ne želim vraćati istom mjerom?!
Danima mi vec dolazi da joj sve istresem u facu,ali pričekat ću da se smirim,netko mora imat poštovanja,ako cu okončat učinit cu to dostojanstveno bez vrijeđenja!

Nakon jako dugog vremena objavila sam ovaj post,iako sam rekla da više nikada neću pisati(to godinama već pričam),ali papir i olovka( u ovom slučaju tipkovnica i word)
su mi dugogodišnji saveznici i neopisivo se rasterećno sada osjećam!

Znam da nisam sama,
mnogo je duša koja su se razočarale,tako to ide u životu,i tako mora biti,uvijek postoji netko tko će nam ukrast srce i naći netko tko će ga vratiti na mjesto!

Znam,kao što i mnogi drugi znaju,ali ne žele da vide,niti da primjene stečeno znanje!
Sada razmišljam o tome koliko je veliki ovaj naš univerzum,toliko velik i toliko globaliziran,a opet se uspijemo osjećati usamljeno i neshvaćeno?!:)Ne volim depresivne shitove čitat,al morala sam se izjadat!Ovo je bolje od trač kava(naravno da nije,samo sam sada u fazi "filozofske prosvjetljenosti")ujutro ću se sama sebi smijat i neću moći vjerovat da sam objavila post!:)Tak ja pišem i pričam kao s nekim,ma znate kaj,možda,ma što možda,ego igra tu ulogu,sam se vi smijte nitko ne bi javno nešto pisao da ne očekuje nekakav kniževno- mentalno-morlano-senzibilni-duhovni kompiliment :):):)Svi mi želimo biti malo važni!:)

Znam, da će se sve moje zle slutnje desiti,intuicija rijetko pogriješi,a tako ju volimo ignorirati!
Znam, da nisam jedina koja se mjesecima,godinama oprašta od onog što voli jer zna da joj to šteti više nego koristi,odugovlači jer se još uvijek nada da će se nešto promjeniti.
Znam,da silno ne želim da se to dogodi!
Znam,da mrzim rastanke,ali znam da uvijek jedini izađu,a drugi uđu u tvoj život!
Znam da to ne želim,ali moram,znam da svoju dragu,svoju najdražu moram posjest i
odigrat partiju pokera s otvorenim kartama!
Znam da ću tada posuditi svoje drugo ja,jer je ono ponosnije i čvršće!
Laku noć!