OPET

Opet se vraćam na "zadržavanju pogleda na viziji",razmišljam (davno sam konstatirala
da previše razmišljam i vjerovatno si time ubijam spontanost sadašnjosti)ali sam
polako počela prihvaćati da sam jednostavno takva i da ću vjerovatno uvijek više
ili manje ostati "vječni filozof"-a zaista se želim maknuti od klasičnog teoretičara
koji će korake napretka ostvariti samo misaono jer će se razmišljajući toliko
izmoriti da neće imati volje niti snage u fizičkom svijetu preći preko ceste.

Tijelo je često ispred svijesti,toliko znakova nam daje da nešto nije u redu,
želučana nervoza je zakonski zastupnik intuicije da smo u velikom sranju,svjedno
da li kao kuhar ili degustator:)Kada mi se ne sviđa stanje svijesti u kojem se
nalazim,odnosno kada primjetim da mi se prst ukočio na semaforu,odnosno da
stišćem jebeni gumb samo zato što tamo i stoji da ga se stisne i što se vučem
preko zebre,kada skonatam da me ponovno ubijaju u pojam iste vlastite mane,
kada skontam da sam i kuhar i degustator sranja,kada se vrtim u krug i kada
stalno pronalzim opravdanja i tražim krivnju u drugim ljudima,e tada nastane ovakav
nekakv post.Dok pišem kao da pospremam ladice,slažem,sav junk bacam,jednostavno
me obuzme velika euforija i potpuno sam sigurna da kada dovršim post slijedi big
change u mome stanju svijesti.Ne igra tu ulogu da netko pročita i divi se mojoj
filozofiji,da sam to htjela objavila bi link na fejsić pa bi svi lajkali svaki shit
koji napišem,a to nije nimalo fora,jednostavno se super osjećam što pišem za svoj
gušt.Nabacala sam već hrpu rečenica bez nekog redosljeda,ali eto misli mi spontano
dolaze i neću ih prekidati radi nekog vremensko-sadržajnog pravila pisanja.....jebe mi se......uglavnom već mi se nekoliko dana vrti po glavi koliko je važno biti
fokusiran na "viziju",koliko je važno biti posvećen onom što voliš,nije to nešto
jako mudro,niti sam ja jako pametna,nego samo često zbog gluposti zapustim svoju "viziju" sebe pa zato to toliko sada spominjem,jer sam uvjerena da ću nakon mjesec
dana zujanja opet pebaciti u 5-tu i raditi na sebi,ostvarivati rezulate.
Bitni su ljudi,voljeni oko tebe......da,da,da jesu i tekako,ali ako nisi zadovoljan sobom,sređen ne možeš niti njima pomoći,ne možeš ih slušati i imati strpljenja koliko bi volio jer si opterećen svojim kaosom,a isto tako voljeni odlaze,naglo
mijenjaju ćud,ostavljaju te i što ti ostaje.......ostaješ samo ti i tvoja vizija,
naravno i velika praznina,ali kada imaš svoju "stvar"-cilj i barem jednu osobu
koja će ti biti podrška,koja će ti znati ukazat da ako ste prestali vi,nisi presato
postojati ti,kada smogneš "kraj" veze,naglu smrt drage osobe,...... pretvoriti u
novi početak,novo iskustvo,u kretivnost koja će te ojačati i pripremiti te za
nove pustolovine...tek kada naučiš kraj pretočiti u početak...nije to nimalo lako,
proces zacjeljivanja je poput ovisnosti često padneš pa se digneš i vodiš borbu
sa vlastitim demonima,strahom da se opet ne razočaraš,ma strah je bijeg od života,
velika "pausa" u tvome malome svemiru....a u međuvremenu pišeš,crtaš,plešeš......
stvaraš i održavaš,vrijeme prolazi a svakim danom i ti postaješ jači,spremniji....
izlaziš van i nabaciš osmijeh,koračaš ulicama svoga grada i znaš da si nezaustavljiv,veseliš se poznatom licu,dodiru......veseliš se novom danu,veseliš se
životu i to veselje prikazuješ u svome radu,zadovoljstvo primjećuju drugi u tvome
osmijehu,zarazno je,potičeš i druge da bez obzira na sve grade svoju viziju,vizuju
sebe u ovom svemiru,viziju svemira koji je potreban da bi vidjeli sebe kakave uistinu jesmo.