IDEALNI KAOS

Nikada nisam bila klasična romantičarka,u pubertet sam ušla „zdravorazumski“,
I nisam bila potajno zacopana u najvećeg frajera u srednjoj,niti sam slinila nad
posterom za dečkima iz nekog boy benda,nisam maštala o vjenčanju,niti svojoj
savršenoj vjenčanici,da sad ne ispadne da želim reći kako sam bila jako zrela već
tada napominjem da sam bljirirala u mnogim adolescentskim glupostima i vodila
borbu s puno mušica,ali poanta je ta kaj o vezi nisam razmišljala,niti sam imala tajnu simpatiju,niti sam ikome pisala ljubavna pisma za Valentinovo,bila sam u nekom svom fazonu i bilo mi je super,tada sam mislila da ću u 25-oj zaljubiti,nekako su mi se te godine činile idealne za držanje za ruku i šetnje sa
"zajebanim spolom".Takva je moja brija bila sa 16,iste godine
kada se jedan mladić ušetao u moj idealni kaos i zajebo mi čitav koncept.Mladost,
ludost,ljubav,navika,sranje,labirint,dinastije ala Santa Barbara......mogla bi naći mnogo asocijacija.no bitno da je natezanje trajalo 8 godina.


Svi smo upoznali osjećaj kada misliš da ne možeš živjet bez te osobe,i kada te je najviše živcirala,kada si psihički odlučio prekinuti taj odnos a fizički nisi umio to realizirati,nisi se bio spreman oprostiti,barem ne još i tako se
vrtiš se u krug,ne znašviše dal" ti je gore s njim ili bez njega,nekako posve različite stvari postaju sinonimi,svjedno ti je,jer se osječaš like shit u
bilo kojem potencijalnom raspeltu scenarija.
Tvoj idelani kaos ostaje samo kaos,sijetnost,vapaj tvog malog izmučenog bića što nije sposobno donjeti konačnu odluku,iscrpljenost,nesposobnost i nesigurnost u donošenje ispravne odluke.Podsvijesno znaš da bi bilo najbolje prekinuti farsu,ali kasno je već si navučen,nafiksan svakodnevim zajedničkim ritualima,njegova nazočnost i sudjelovanje u tvome životu zapravo i
jest dio tvog života,dio tvoje navike,ti i on ste kao četkica i pasta za zube,jedno bez drugog ne možete.Odgađanjem neizbježnog toliko se sve zaptelja da čak i heklanje
izgleda zabavnije od rasplitavanja tog klupka sa tisuće čvorova.

Idelni kaos je zapravo jedan balans,ravnoteža,jedan umjerena doza plusića i minusa,
Potrebnih da bih mogli funkcionirati u ovom našem idealno kaotičnom univerzumu.
Svaki poremećaj nas izbaci iz takta,mijenja note,melodija našeg života postaje gotovoNeslušljiva,ali uvijek se sve ponovno izbalansira.

Stopila sam se sa svijetskim prosjekom isfrustriranih (ma pregruba mi je ta riječ,
Bolje bi stajala umornih,emocionalno potrošenih ljudi).Tako je lavina je pregazila
Tih 8 godina,pregažena ali sretna optimistično sam krenula u nove pobjede.

Nisam se dugo bedirala,očaj mi je dosadio me natjerao na pozitivno razmišljanje,govorila sam si,nisi još za bacit,imaš što dat nisi bezlično biće i u odrazu svog ogledala vidjela sam osmijeh,osmijeh koji tjera naprijed,dubokim uzdahom pokušala sam otjerati samoću koja me obuzala.......sada sam sama u svome idealnom kaosu(naravno to je samo u mojoj ludoj glavi),ali odjednom sam osjetila
mir,olakšanje i shvatila da i treba da budem sama.Ponavljala sam kako ću ga sređivat sve dok ne naiđe netko s kime ću ga podjeliti,još jedan uzdah,uzdah koji je trebao potjerati skrivenu težnju da što prije naiđe netko za kime ću "odlijepiti",želju koju godinama priželjkujem:Osobu B koja bi trebala potjerati osobu A iz mog života,iz mog idealnog kaosa.Stekla sam dojam da ću prije dobiti zgoditak na lotu nego se zaljubiti( ne volim taj narodni izraz,svako
relan će znati da mislim na pronaženje kompatibilnog partnera).

Jer ja ne volim za mjesec dana,ne govorim muškarcima da ih volim samo zato što smo u vezi,Čuvam tu već toliko izrabljenu riječ,čuvam je,jednom sam je izgovorila,a drugi put ću kada moj idealni kaos bude toliko neidealan da će se „volim te“ uklopiti spontano i biti upućeno mojoj kaotičnoj osobi B.

"Kaotičnu osobu B" upoznala sam brže nego što sam uopće mogla slutiti:)

Još nisam navršila 25 godina u sredini sam 24-te i tko zna možda je moje pubertetsko
proročanstvo bilo točno,možda tijekom svoje dvadesetipete zasita drugi put kažem te
riječi,samo ovaj put pravoj osobi.


Do tada uživam u svom idelanom kaosu,sanjarim pa racionaliziram,pišem ove smiješne
postove koji me toliko pune energijom,ma od jutra sam dobre volje,nevjerovatno
koliko me jutranja fizikalna(bila sam slomila lakat) "diže",godinama nisam
Vježbala pa mi je ovo sada wauuuuu,psihički preporod.......čak me niti ne dira kaj sam u grupi s penzionerima u kariranim papučama,nagluhima,neke vjerovatno neće moći niti ponovno sastaviti,ali atmosfera je odlična,toliko zezancije i života u tim ljudima,nepokorivi su.....još jedan dokaz da dok imaš smisla za humor,zdrav si čovjek.Još jedan razlog da ne kukam i živim punim plućima,jer moja ozljeda je prvo glupa,a onda bezazlena,još jedna mogućnost da primim osmijehe od ljudi kojima je zaista teško,ali njihov je osmijeh topao i prijateljski te da im im uzvratim istom mjerom,osmijehom i po kojom riječi ohrabrenja.

Da shvatim da ne može jedna osoba uzrokovati eurupciju mog idelanog kaosa,
Da u dnevnik svog idelanog kaosa ubilježim sve" sitnice" pa čak i od nepoznatih ljudi,Ljudi koje vjerovatno kada odvježabamo propisanu satnicu više nikada neću sresti,ali i oni slučajni prolaznici ostvaljaju trag,pouku....jednostavno sam
sretna,na sreći treba raditi,a ne samo je željeti.....zapitati se što te zaista
čini sretnim?!Smiješno ali ponekad za neke stvari mislimo da nas usrećuju odosno
tježimo se misleći da smo zbog toga sretni.Ma zato sam i stavila naslov idelani kaos,jer sve bi moglo biti jednostavnije.

Dosta škrabanja,bježim učit!

OPET

Opet se vraćam na "zadržavanju pogleda na viziji",razmišljam (davno sam konstatirala
da previše razmišljam i vjerovatno si time ubijam spontanost sadašnjosti)ali sam
polako počela prihvaćati da sam jednostavno takva i da ću vjerovatno uvijek više
ili manje ostati "vječni filozof"-a zaista se želim maknuti od klasičnog teoretičara
koji će korake napretka ostvariti samo misaono jer će se razmišljajući toliko
izmoriti da neće imati volje niti snage u fizičkom svijetu preći preko ceste.

Tijelo je često ispred svijesti,toliko znakova nam daje da nešto nije u redu,
želučana nervoza je zakonski zastupnik intuicije da smo u velikom sranju,svjedno
da li kao kuhar ili degustator:)Kada mi se ne sviđa stanje svijesti u kojem se
nalazim,odnosno kada primjetim da mi se prst ukočio na semaforu,odnosno da
stišćem jebeni gumb samo zato što tamo i stoji da ga se stisne i što se vučem
preko zebre,kada skonatam da me ponovno ubijaju u pojam iste vlastite mane,
kada skontam da sam i kuhar i degustator sranja,kada se vrtim u krug i kada
stalno pronalzim opravdanja i tražim krivnju u drugim ljudima,e tada nastane ovakav
nekakv post.Dok pišem kao da pospremam ladice,slažem,sav junk bacam,jednostavno
me obuzme velika euforija i potpuno sam sigurna da kada dovršim post slijedi big
change u mome stanju svijesti.Ne igra tu ulogu da netko pročita i divi se mojoj
filozofiji,da sam to htjela objavila bi link na fejsić pa bi svi lajkali svaki shit
koji napišem,a to nije nimalo fora,jednostavno se super osjećam što pišem za svoj
gušt.Nabacala sam već hrpu rečenica bez nekog redosljeda,ali eto misli mi spontano
dolaze i neću ih prekidati radi nekog vremensko-sadržajnog pravila pisanja.....jebe mi se......uglavnom već mi se nekoliko dana vrti po glavi koliko je važno biti
fokusiran na "viziju",koliko je važno biti posvećen onom što voliš,nije to nešto
jako mudro,niti sam ja jako pametna,nego samo često zbog gluposti zapustim svoju "viziju" sebe pa zato to toliko sada spominjem,jer sam uvjerena da ću nakon mjesec
dana zujanja opet pebaciti u 5-tu i raditi na sebi,ostvarivati rezulate.
Bitni su ljudi,voljeni oko tebe......da,da,da jesu i tekako,ali ako nisi zadovoljan sobom,sređen ne možeš niti njima pomoći,ne možeš ih slušati i imati strpljenja koliko bi volio jer si opterećen svojim kaosom,a isto tako voljeni odlaze,naglo
mijenjaju ćud,ostavljaju te i što ti ostaje.......ostaješ samo ti i tvoja vizija,
naravno i velika praznina,ali kada imaš svoju "stvar"-cilj i barem jednu osobu
koja će ti biti podrška,koja će ti znati ukazat da ako ste prestali vi,nisi presato
postojati ti,kada smogneš "kraj" veze,naglu smrt drage osobe,...... pretvoriti u
novi početak,novo iskustvo,u kretivnost koja će te ojačati i pripremiti te za
nove pustolovine...tek kada naučiš kraj pretočiti u početak...nije to nimalo lako,
proces zacjeljivanja je poput ovisnosti često padneš pa se digneš i vodiš borbu
sa vlastitim demonima,strahom da se opet ne razočaraš,ma strah je bijeg od života,
velika "pausa" u tvome malome svemiru....a u međuvremenu pišeš,crtaš,plešeš......
stvaraš i održavaš,vrijeme prolazi a svakim danom i ti postaješ jači,spremniji....
izlaziš van i nabaciš osmijeh,koračaš ulicama svoga grada i znaš da si nezaustavljiv,veseliš se poznatom licu,dodiru......veseliš se novom danu,veseliš se
životu i to veselje prikazuješ u svome radu,zadovoljstvo primjećuju drugi u tvome
osmijehu,zarazno je,potičeš i druge da bez obzira na sve grade svoju viziju,vizuju
sebe u ovom svemiru,viziju svemira koji je potreban da bi vidjeli sebe kakave uistinu jesmo.