ZADRŽAVANJE POGLEDA NA VIZIJI

Izgubljeni u zakonima fizike i gravitacije tražimo smisao,smisao svog postojanja,
tražimo odgovore na mala i velika pitanja,svima nam je jasno da je život rijeka sreće
uz koju nizvodno mora proteći i tuga.Čitamo tuđe životne priče i sve imaju sličnu konstrukciju,red sreće-red patnje i čini nam e da bol i razočaranje stižu najavljeno,
postepeno i da ih spremno primamo,ponekad imamo vremena pripremiti se a ponekad
neočekivano iz mirnog i sretnog razdoblja života počnemo udarati u stijene,more se
zapjenilo,valovi nas nemilosrdno bacaju s jednog oštrog vrha na još oštriji i taman kada
pomislimo da nam tijelo više neće izdržati,kada nam je psiha toliko iscrpljena da nam
polako postaje svejedno,bol neizdrživa-odjednom sve se smiri.

Opet smo na pučini,i promatramo te iste oštre vrhove samo s drugačije perspektive.
Previše vremena trošimo na traženje smisla,važno je samo znati kuda idemo,a ne
Gdje smo bili.......niti koga smo ostvaili,niti zašto smo ostavljeni.........važno je držati
Se svoga cilja,svoje vizije života i uspjet ćemo.

OSVRT

ZNAM

„Znam,ali nisam spremna još.“


Znam, da će se sve moje zle slutnje desiti,intuicija rijetko pogriješi,a tako ju volimo ignorirati!
Znam, da nisam jedina koja se mjesecima,godinama oprašta od onog što voli jer zna da joj to šteti više nego koristi,odugovlači jer se još uvijek nada da će se nešto promjeniti.
Znam,da silno ne želim da se to dogodi!
Znam,da mrzim rastanke,ali znam da uvijek jedini izađu,a drugi uđu u tvoj život!

Koji tjedan poslije obistinili su se svi moji iznešeni strahovi.Da ne dužim tekst osvrnula sam se samo na priču o dugogodišnjim prijateljstvima,borbi za njihov opstanak.Oprostila sam se
S dvoje do tada jako značajnih prijatelja u životu i dečka s kojim sam provela 8 godina.
No,nije bed u rastnaku nego u načinu na koji smo se rastali i što su svi troje na ružan način
u istom mjesecu nestali iz mog života.Duže vrijeme sam slutila kraj,ali scenarij na koji
se odigrao ne zaslužuje niti jedna veza niti jedno prijateljstvo.
Znala sam,ali nisam tada još bila spremna prihvatiti da mi je bolje bez njih,da ono što
sam najviše voljela me zapravo i najviše kočilo i da se to moralo desiti da se konačno naučim
oslanjati na samu sebi i da sama otkrijem koje su moje mogućnosti i gdje su njihove granice
a ne da mi ih drugi određuju,da me drugi oblikuju i liječe svoje komplekse na mom načinu života.Naučila sam prekinuti koračati kroz život pod sinonimom MI,sada postojim JA.

Trebat će mi vremena da im iskreno oprostim i iskreno zaželim sve najbolje u životu,
sada još uvijek moj ego očekuje da će shvatiti što su izgubili i koliko su pogriješili,
prirodna reakcija ali ne želim dalje kroz život s njom,želim iskreno bez vraćanja
u prošlost krenuti dalje,bez ogorčenosti......polako će bol nestat,znam da hoće.




SOLIRANJE
„Špilju ću zamjeniti inačenjem debilu iz trgovačkog prava i naučit mu za minimlano 3-4(o petici mogu sanjat)“

Dobila sam 5 iz trgovačkog prava i više ne sumnjam u svoje snove,slijedit ću ih.
Zaista ne treba odvajati pogled od vizije svog života i onog u čemu želimo uspijeti
Umjesto summlje u sebe ulažem još više truda i rada.


IZ ARHIVE
„Po ko zna koji put sam u svoje skoro navršene 24 godine obrisala sve svoje radove i zak-
ljučila kako je sve to pisanje gubitak vremena“

Pronašla sam odgovor...........tako je jednostavan!
Pisanje je moja fiziološka potreba!
(Hvala Peri na jednostavnom i mudrom zaključku)


Sve prepreke u životu možemo savladati ako znamo tko smo i kamo idemo.
Ako si zacrtamo cilj znat ćemo zašto vrijedi ostati jak i savladati ih.
Ako prestanemo ignorirati duhovni zakon,ako pustimo u svoju svijest
Spoznaju da pored gravitacije i fizike postoji neka veza u okom nevidljivom,
Ono što osjećamo a ne znamo objasniti,oni razgovori sa unutarnjim glasićem
Koji nas nikada ne pušta na miru........ako zadržimo pogled na viziji uvijek
ćemo uspijeti naći smisao.