IZ ARHIVE

Koliko samo puta naiđem na neke svoje davno zaboravljene škrabarije, uvijek me nasmiju i podsjete koliko sam biljeznica svojih pjesma,tekstova bacila,podrapala,koliko puta prilikom formatiranja kompa nisam sačuvala sve te razbacane misli.Ponekad naiđem na neki trag,pročitam i ponovno uspijem naći razlog zašto bolje da i to bacim i radim nešto pametnije.Slučajno sam pronašla nekakve ostatke iz ne tako davne prošlosti.I po prvi puta u svoje 24 godine,ostvatit cu ih na miru,neću ništa bristi.Nisu to moji najbolji radovi samo nabacane kasnoponoćne misli,oni barem po meni najbolji prave društvo i najbanalnijim napisanim radovima kao što su Balada o prljavim ušima,Balada o znojinim pazusima...svi su negdje na nekom otpadu zatrpani težim i većim smećem.

BEZ CENZURE :)
Po ko zna koji put sam u svoje skoro navršene 24 godine obrisala sve svoje radove i zak-
ljučila kako je sve to pisanje gubitak vremena,dosad po ukupnom broju obrisanih
,poderanih stranica moglo je nastati nekoliko knjiga,moglo je-kažem.Zaista sam se trudila ignorirati taj svoj poriv koji me prati još od osnovnoškolskih dana,po tome se razlikujem od svojih prijatelja,oni su svoje snove sljedili ne preispitujući zašto vole plesat,pjevat,slikat....a ja,ja sam se uvijek pitala što se zapravo krije ispod moje silne težnje da napišem knjigu?!Uvijek sam uspjela naći dovoljno jake argumente da uništim mjesece rada,suludo zvuči,ali tako je,cjeli život sam vodila borbu između velike želje da svoje zabilješke pospremim u korice i „otrježnjenja“ kako je to zapravo glupa ideja,kako je bolje bavit se pametnijim stvarima i realne činjenice tko bi uopće primjetio naslov djevojke iz „limenke“ pored Nives Celzijus i modnog Mačka?!:)Eto ovo je stoti neuspjeli pokušaj da taj nagon istjeram iz sebe,iz nekog razloga ta potreba je duboko ukorijenjena u mojoj duši i vjerovatno će tinjati sve dok ne isprintam i ne uvežem svoje tekstove,makar se nikad ne stiskale na polici s ostalim knjigama željno isčekivajući znatiželjno biće kojem će naslov zapeti za oko,žuljat poput trepavice koja migolji sljepoočnicom i čekat spretan prst koji će je izvaditi.Svijesna činjenice da danas svaka budala može napisat knjigu,odnosno samo se potpisat kao autor i preko noći postati bestseller a u životu nije pročitala dvije knjige i time šamar opaliti istinskim,školovanim piscima koji u cijeloj svojoj karijeri nisu uspjeli toliko od svog rada zaraditi,ne možeš se ne zapitat što češ onda ti tamo?!Što imaš pametnije za reći od svih tih samoprozvanih pisaca?!Jesi li dovoljno kompetentan da stojis rame uz rame,odnosno policu uz policu s jednim recimo..Zoranom Ferićem,Sanjom Pilić..... i ako smatraš da jesi,kolike su tvoje šanse da plasiraš svoje djelo,a da ne moras dušu prodat vragu?!Ja sebe nikako ne smatram komptentnom,niti moje znanje i poznavanje književnosti ne doseže njihovu razinu,niti se mogu niti se želim mjeriti s poštovanim ličnostima,ja imam samo veliku neutaženu želju iz djetinjstva prenjeti dio svoje duše na papir,završiti nešto davno započeto.Pisanje je moj dop,evo ga izdržala sam mjesec dana bez njega,ali sam pokleknula,kao i svaki put,jače je od mene.Nakon samo pola ispisane stranice osjećam se puno bolje,prštim energijom i mislim da postoji dobar razlog zašto mi viša sila ne da da odustanem. I to ne zato što sam ja tako posebna i jedinstvena,nego zbog tisuća duša poput mene, koje su sanjale,koje još uvijek sanjaju i traže svoje mjesto u lancu,za sve one kojima ću u istom djeliću sekunde presjeći misao,rez će stati na osjećaju samoće i neshvaćanja,a šav će započeti upravo sada.