utorak, 23. lipnja 2009.

PROLAZNOST

Jutros,zapravo jucer(vec je 0:50)nisam se probudila rano kao što sam planirala,dečko me je oko 11-ce probudio,pokušao je barem,ostala sam ležati.Žmirila sam,nisam više mogla zaspati,a nije mi se dalo niti ustati,pri pomisli koliko imam za učiti,što me sve čeka ako se sada ustanem,odlučilla sam ostati u krevetu sve dok vise necu moci trpjeti,tako mi se piškilo,ali znala sam ako ustanem,gotovo je...:)
Moju debilnost ubrzo je prekinula frendica,nisam se ni snašla vec je sjedila do mene i smiješkala se......veselo sam se probudila i odmah nam skuhala kavu:)
Prolaznost.....cijeli dan sam nešto na tu temu htjela napisati,ali nisam,nekoliko
puta sam krenula ali zaustavila sam se pod opravdanjem "moraš učiti,neces se sada izvlačiti na pisanje i cjeli dan izgubiti.
Za tu temu me je motiviralo "5 minuta",sjedeci kod prijatelja s društvom,zabuljila sam se u sat,kazaljke,nisam bila niti pijana,niti preumorna,ali jednostavno sam se isključila,nisam ih mogla pratiti što pričaju.Skrenula sam pogled pa ga vratila na kazaljke,i tako nekoliko puta,one kao da se nisu pomaknule,htjela sam vec naglas
reci kako je baterija riknula,no samo sam se nasmijala,pomislila kako to i nije bitno,i da ce sami primjetiti da je sat stao.
U tom trenu vratim pogled i taman ih ulovim u pomaku.Vec mi se jako dugo nije dogodilo da mi vrijeme tako sporo prolazi,toliko me taj osjecaj fascinirao,da sam vec na putu prema doma odlučila kako moram nešto o tome napisati.I poslijepodne sam si malo odspavala,cijeli dan mi je nekako bio uspavan,barem nisam jedina, sestra mi se javila porukom i objavila dijagnozu: "ja moram da imam bolest spavanja,samo
spavam,pokosilo me ovo vrijeme"-mora da su nam i geni pospani:):):)
Nisam niti set vježbi odskakutala kao što sam se sama sa sobom dogovrila da cu do mora svaki dan odraditi.Ama baš ništa i sve bi to bilo u redu,da mi se svako tolko ne zalomi jedan takav dan.
Igrala sam igricu,odlucila nastaviti pisat blog,pročitala par stranica gradiva za ispit.Cak nisam niti psa izvela,bas sam outsajder s glavoboljom cijeli jebeni dan
I sada maloprije čitajuci blog jedne djevojke,smrznula sam se.......kod recenice
"Ja znam da umirem no ipak ne volim stvari ostavljati nedovršene"U dvadesetim godinama je,ima leukemiju,stanje joj se sve vise pogoršava...a ona nikome,pa ni roditeljima za svoju bolest nije rekla,ponovno je ušla u vezu sa starom ljubavi i od nje je skrivala svoju bolest,kada je saznao ostavio ju je jer mu je lagala.
Možda ste i vi naišli na njezin blog ovdje iako mi baš ne djeluje posjećeno,niti kao da je netko na njega posebno obratio pažnju,ili barem prepoznao njezin talent,tu i tamo neki zalutali komentar.Meni je evo baš žao što ga ranije nisam uočila,iako mislim da sam joj prije par mjeseci ostavila komentar na neki tekst,nesto me se jako dojmilo iako se bolest tada još nije uvukla kroz redove njezinih tekstova,prije nego odem spavat provjerit cu.Vec nekoliko mjeseci ne pise,njezin zadnji post ne mogu shvatiti,da li objavljuje da vise nece pisat ili.....?!:)
Zapravo pitam se što li je s tom djevojkom,i nadam se da ce me iznenaditi,uskoro
objaviti novi post s dobrim vijestima?!:)
Da li je barem s nekim virtualnim prijeteljem podijelila neke svoje misli,opažanja,
probleme?!Razmišljam kako joj je sve ovo vrijeme bilo tako veliku tajnu drzati u sebi,ja bi ju morala odmah podjeliti s nekim,isto ne razumijem kako joj je netko toliko mogao zamjeriti tu osobnu tajnu,zar bi se ljepše odnosili prema njoj da im je rekla?!Licimjernost ,dvoličnost,sažaljenje...počinjem shvacat zašto je odlučila
da to bude njezina tajna.
Kada idem na fakultet ja uvek razmišljam ima li smisla. Ima li smisla bacanje para na knjige koje možda nikada neću pročitati. Ima li smisla davanje ispita koji mi možda neće služiti ničemu. Ima li smisla završiti fakultet ako se možda nikada neću stići zaposliti.
"Odavno je već trebalo da umrem. Kada sam, pre godinu dana saznala da imam leukemiju, rekli su mi da imam najviše tri meseca. I ja nikako da umrem.
Mislim da je to zato što sam rešila da ne umrem još. Samo još malo.
Čini mi se da sam loš čovek zato što nisam rekla nikome, čak ni roditeljima da ću umreti.
Jednostavno ne mogu da dodjem i kažem:"Ćao mama, ćao tata, znate, ja ću umreti za tri meseca."
Uostalom, očigledno da ta tromesečna dijagnoza nije tačna.
Malo je teško držati u sebi sve misli o tome kako će biti kada umrem. Stalno razmišljam ko će mi doći na sahranu. I hoće li neko plakati. Ja bih volela da ne plaču. Kao što ni ja nisam plakala ni na jednoj sahrani.



Napisla je oprostajno pismo u kojem se voljenima ispričava sto im nije odmah rekla za svoju bolest,.nakon svake prčitane riječi nešto me steglo oko srca,sve je bilo zapravo tuzno ali smješteno u nekakvom vedrom kontekstu protkanom crnim humorm i životnom ironijom.
Prolaznost.....tada sam shvatila da jedno veliko ništavilo od moga dana treba imati neki korisni završetak ili početak.
Početak mi se vise sviđa,smisleniji je.Mariju sam odabrala kao inspiraciju.Iako nikada nismo razmjenile poruku,kroz njezine rijeci upoznala sam njezin karakter,
djeluje kao mnogo zanmiljiva ličnost.
Marija je sigurno zaslužila da bude moj smisao,inspiracija i podsjetnik da je vrijeme
predragocijeno.Jos sam pod dojomom njezinih rečenica,premotavam ih stalno,vrtim u glavi,najviše me zanima što je kraju s tom djevojkom?!
Tako mlada,perspektivna,vesela a opet realna.Voljela bih da je pobijedila tu opaku
bolest,da uskoro napiše novi post,da znam da je dobro.
Ta djevojkaje i dalje davala ispite,iako nije bila sigurna hoce li dozivjeti doktorat i imati uopce koristi od tog fakulteta,dali su joj 3 mj zivota,nije joj bilo bolje ali bila je ziva,kako je rekla nije ju to puno tjesilo jer nakon ta 3 mj sto je prešišala,znala je da ce joj biti samo gore,ali ona je i dalje bila ustrajna o svemu,nije stvari ostavljala nedovršene.
Ne mogu da se ne zamislim koji je moj problem,zašto je kod mene sve odškrinuto,započeto,a ništa dovršeno.Zašto se cjeli moj život svodi na dobre ideje,
i ostaje na njima.Toliko je ljudi koji unatoč svojoj bolesti,teškočama guraju kroz zivot i ostavre svoje naume,ne žale se,ne kukakju,ne hvalisaju se......samo su sretni,a oni poout mene uvijek uspiju naci izgovor zasto nisu nesto dovršili.
Istaknula je kako bi voljela ostati zapamcena po nečemu,ja se iskreno nadam da je ona ozdravila i da ce procitati ovaj post,tek toliko da zna da je nekog potakla na duboko razmišljanje,uvjerena sam da nisam jedina,da svakog zdravog tko ne daje svoj maksimum u životu,ovakve zivotne priče trebaju natjerati da se promjeni.Zbog sebe,
vlastite dobrobiti.Kada vas posjetit dosada,i jedva cekate da padne noc,da vrijeme proleti,da dode novi dan,sjetite se da uvijek postoje oni koji se toj prolaznosti bas i ne vesele,jer htjeli bi jos toliko toga napraviti,a svijesni su da nece stici,
oni se ne dosaduju,ne ostvaljaju stavri za sutra,oni zive za sadašnji trenutak.....a
mi se razbacujemo i ne znamo cjeniti trenutke,dosadno nam je pa zujimo,ne znam kamo cemo samo sa sobom,a mogli bismo to vrijeme puno kretivnije iskoristiti.
Prolaznost...
Laku noc
Btw:Provjerila sam,jesam,ostavila sam Mariji prije par mjeseci komentar
( nekako mi je drago da sam uocila njezin talent,šarm i prije nego sto sam
saznala da je bolesna)
MARIJA,ISKRENO SE NADAM DA SI OZDRAVILA I DA CES NAS IZNENADITI NOVIM POSTOM!!!

Laku noc

1 komentar:

  1. Hvala na predivnom postu...proživio sam nešto slično...rekao bih tik do smrti, tako da sam se naježio kad sam ovo čitao...
    Lijepo je znati da ima dobrih ljudi...

    OdgovoriIzbriši